"Svijet percipiran i zabilježen jednostavnim, intimističkim crticama.  Zapažanje magičnog u svakodnevici. Grafizmom svjetla i  sjene konstruktivnih elemenata zadobiven novi  likovni smisao. Makrostrukture doživljene kao apsolutni ritmovi. Sve su to odjeci tema kao preuzetih iz stilskog repertoara tridesetih godina minulog stoljeća.

Fotografije Krešimira Kopčića, kojima se predstavlja na svojoj prvoj izložbi, odaju taj prepoznatljivi srednjoeuropski senzibilitet . Iako formalnim obrazovanjem novinar koji je  karijeru započeo u Vjesniku i Tjedniku, Kopčić ne zapada u fotoreportažnu deskriptivnost, već svjesnim odabirom isječaka realnog kreira vlastiti poetizirani  svijet. Taj prostor u udaljavanju  i u jednom sublimiranom vremenu  osvijestit će za vrijeme diplomatskog službovanja u glavnom gradu Slovačke. Tada počinje intenzivnije snimati što rezultira ciklusom Priče s Korza.

Klasičnim urbanim motivima poput mostova, ulica, fasada, izloga, gradskih veža pristupa na različite načine. Ove snimke Bratislave, za Hrvate mitskog Požuna, donesene su poglavito dijagonalnim kompozicijama, žabljim perspektivama i često u zlatnom rezu. Rezultat su fotografije – metafore; od malih gradskih scena, zatravljenih kafkijanskih atmosfera sve do art brutovskih površina koje zamalo koketiraju s apstrakcijom.

Za pronalaženje vizualnih ekvivalenata svojem doživljavanju svjesno bira klasičnu crno bijelu fotografiju.  U bogatstvu polutonova i dramatičnom sučeljavanju svjetla i sjene oživljen je i učinjen prepoznatljivim onaj mitteleuropski svijet iz vremena kada smo s tim prostorima dijelili zajedničku sudbinu i način življenja.

I sam Krešimir Kopčić u svojoj biografiji ističe naklonost i nalaženje sebe u kontekstu srednjoeuropskog duhovnog nasljeđa. Stoga nije slučajno da je autor web stranice o  češkom književniku Bohumilu Hrabalu. Još je znakovitiji njegov intervju s poznatim fotografom Stankom Abadžićem kod kojeg prepoznaje istovjetan senzibilitet.

Krešimir Kopčić u fotografiji je amater, što treba shvatiti u izvornom značenju riječi, odnosno da se njome bavi iz ljubavi i za osobni užitak, koje počesto uspijeva prenijeti na gledatelja".

 

                                                                                              Marija Tonković, voditeljica zbirke starije fotografije, MUO Zagreb

u povodu izložbe "Priče s korza", Zagreb, ožujak 2006.

 

 

 

"Crno-bijelo kao sasvim čista umjetnost"

 

Ponekad se može čuti kako je digitalna fotografija uništila umjetnost fotografiranja. Takvu se konstataciju ili dvojbu teško može bez temeljitijeg promišljanja odbaciti ili prihvatiti. Pripadam onima koji u tom mediju gledanja kroz objektiv vide korak u novom pravcu, otvaranje i stvaranje novoga vizualnoga govora. Crno-bijele fotografije Krešimira Kopčića solidan su pak dokaz da su u pitanju dva različita načina izražavanja, pa dok umjetnička snaga novog medija i može biti upitna, ove nas fotografije uvjeravaju da je moć i uvjerljivost onoga, reklo bi se nekadašnjega fotografskog izražavanja – sasvim nedvojbena.

Fotografije Krešimira Kopčića mogle bi poslužiti kao elementarna poetika umjetnosti uopće jer u izražajnim sredstvima svake umjetnosti nalazimo kontrast, ritam i sklad, i još omeđivanje izborom – kadriranje, glazbeni takt ili literarni paragraf. Ako bismo tome dodali i očuđenje koje su ruski formalisti označili izvorom interesa za umjetničko djelo, ali i razlogom umjetničkog oblikovanja, onda smo dobro opisali neke od najuočljivijih osnovnih značajki Kopčićevih fotografija.

Tematski su te fotografije izrazito urbane. Ali njihova urbanost nije neurotična dinamika suvremenog kozmopolisa nego smirena atmosfera sklada naklonjena čovjeku, sklada koji je direktno ili indirektno stvorio čovjek. Ritam letvica na ulančanim klupama u parku prvenstveno je likovni ili čak glazbeni ritam u kojem se teze i arze izbijeljenog odraza sunčane svjetlosti i grafički izražajnih sjena pretvaraju u potenciranje ishodišnog sklada stvorenog ljudskom rukom. Tek na rubu toga niza vide se perspektivom smanjene dvije priljubljene ljudske siluete. Ali da čovjeka tu nema, da nema toga blagog naglaska ljudske intime, humana dimenzija strukture i namjene učinila bi da njegovu prisutnost osjećamo. Odnosi se to i na začudnu viziju drugih kadrova veduta ili interijera, na stubišta, balustrade, pločnike, izloge, fasade, čak i na čovjekom oblikovani pejzaž.

Od velikog maga fotografije Henrija Cartier-Bressona – a njegovo djelo svakako je i jedno od polazišta Kopčićeve umjetnosti – naučili smo da je fotografija umijeće zaustavljenog trenutka. Ali dok je te trenutke ili militrenutke Cartier-Bresson neprekidno lovio strašću bumbara koji na odabranoj livadi mora dotaknuti svaki cvijet, Kopčić svoj trenutak čeka u zasjedi. Objekt je tu, ali se svjetlost mijenja iz minute u minuti, iz sekunde u sekundu, i u svakom djeliću vremena faktura i struktura dobivaju nešto drugačiji izgled, atmosferu i niz značenja koja se na njih mogu asocijativno nadograditi. Veliko je umijeće dočekati, prepoznati i uhvatiti taj beskonačno kratki pravi trenutak i fiksirati ga, zaustaviti zauvijek – jer više nikada, baš nikada taj se trenutak ne može ponoviti. U tome se Kopčićeva umjetnosti približava osjećanju vremena i svijeta karakteristična za zen; onako kako je u svojim minijaturama od pet-sedam-pet slogova na svojim putovanjima trenutak hvatao i zaustavljao, sačuvavši ga za vječnost, veliki japanski pjesnik iz 17. stoljeća Matsuo Bashō.

Asocijativno nadograđivanje u prethodnom odlomku nisam spomenuo slučajno. Bilo bi nepravedno i nepotpuno Kopčićeve fotografije zbog sasvim pročišćenih, do krajnje preciznih majstorskih poetskih karakteristika promatrati prvenstveno kao apstraktni artizam, etide, estetske vježbe umjetničkog izražavanja Leicom i crno-bijelim filmom. Značenjski svijet Kopčićeva zaustavljenog trenutka doista je bogat i slojevit. Silueta oronule starice koja iz mraka oronulih fasada što su stisnule bratislavsku uličicu iz nekoga davnog vremena  korača prema bjelini svjetlosti i simboličnom fenjeru na uglu – predstavljaju simfonijski ili romaneskni skup značenja koja se daju osjetiti, a nikada doreći. Da, to je prava, autentična umjetnost. Isto bi se moglo reći i za fotografiju na kojoj je grafit tramvaja, unaprijed zaustavljenog, ukipljenog na podlozi fakture i strukture zida od cigli i djevojčica neuhvatljiva u svojoj brzini kojom bježi tramvaju ili mu se ruga kontrastirajući njegovoj zaustavljenosti svoj razigrani trk. Značenja koja se mogu doživjeti, izvući, interpretirati iz takve fotografije gotovo su nebrojena, ali nikada ni one najšire interpretacije ne mogu reproducirati svu snagu doživljaja i neiscrpnu kompletnost značenja i neposrednog, intelektualnog i emotivnog dekodiranja zaustavljenog trenutka. To su fotografije koje vrijedi vidjeti, i gledati, gledati, uvijek iznova.

 

Ludwig Bauer, književnik

u povodu izložbe "U prolazu", Zagreb, studeni 2011.

 

 

"Krešimir Kopčić: Spectator – Fotografija kao klasična disciplina ljepote"

 

Fotografska monografija Krešimira Kopčića ”Spectator” (Nakladnik: Kadar 36) slijedi već neko vrijeme i u nas sve zanimljiviji pokret povratka analognoj crno-bijeloj fotografiji. Njezina jedinstvena estetika na taj se način ne prepušta bez obrane sveprisutnim i sve savršenijim digitalnim medijima, već se u otporu prema jednostavnom i svakom dostupnom, naglašava i potvrđuje umijeće fotografiranja kao ono što je važno u klasičnoj fotografskoj estetici i njezinim dometima.

Kopčićeva fotografska razdvojba u ovoj knjizi ponajprije ističe geometriju kao temelj na kojem se prelamaju svijetlo i sjene, bilo da se radi o krugovima, kockama, kvadratima ili tek linijama. Tehničko savršenstvo fotografije samo nadopunjuje klasičnu strogost kako motiva tako i kadra. Perspektiva teži preneraziti, ponekad i zavesti, ali i sasvim nedvojbeno zainteresirati za ono što je iza viđena, što se simbolički ili grafički još može ”iščitati” ili naslutiti. Zanimljivost se postiže krutim i pravilnim rasporedom iza, iznad ili ispred kojeg sjene protivriječe onom zadatom i nepromjenjivom. Bljeska svijetla, bjelina ili svijetla ploha ponekad nadopunjuje oštrinom i sjajem sivu ili tamnu realnost ili njezin fragment, proširujući dimenziju kako bi fotografija (ideja) dobila jasan i neponovljiv kontrast.

Zainteresiranost za fotografsko vraćanje izvorima prisutan je u gotovo svakoj od tiskanih fotografija. Razgovijetno ili maglovito, istinito ili pogođeno, svaka od fotografija govori kako se radi ne samo o fotografskom već i o općem naglašavanju čitavog estetskog sustava. Kopčićeva knjiga nas ponovo uvodi u svijet umjetničke fotografije koji je počivao na karakteru i uvidu nepraktičnom za današnje digitalno vrijeme, snažno podsjećajući na negdašnje velikane europske fotografije. Na izvjestan način čitava je knjiga svjedočanstvo kako se ni zbog čega ne mogu zanemariti prijašnji i još uvijek aktualni fotografski dometi, iako su nove tehnologije isto kao i nove generacije često radikalne u nastojanju da se odmaknu od prijašnjih. Pitanje je međutim kuda stižu, dok je za Kopčićeve fotografija posve sigurno da odražavaju klasičnu disciplinu ljepote.

 

Marijan Grakalić, književnik

u povodu izlaska knjige "Spectator"

 

 

 

 

 

 

Bivši novinar, karijerni diplomat, još uvijek u mlađim srednjim godinama, generacija koja pamti kulturni procvat iz osamdesetih, Krešo Kopčić, zapravo, ima idealnu biografsku zaleđinu za snimatelja analognih crno-bijelih fotografija. U raskoraku između dvaju globalnih političkih sustava, dvaju carstava, dvije države i dva različita tehnološka svemira, između električne žarulje iz vremena svoga rođenja, i totalne i totalitarne kompjuterizacije iz odraslih godina, Kopčić se bavi najdekadentnijom od svih umjetnosti. Snima svijet na način na koji to više nitko ne čini - modernije je, naime, nanovo pougljenim štapom iscrtavati bika i lovca po zidu pećine, nego na živu, fotoosjeteljivu vrpcu utiskivati crno-bijele slike svijeta. Najstarije su one umjetnosti koje su nedavno minule, one su stvarno arhaične, drevne, jučerašnje, jer njih, za razliku od barokne glazbe na izvornim instrumentima ili od epskih saga u pravilnim dvanaestercima, akademskih portreta u ulju i nijemih filmova, još nisu stigli muzeizirati, arhivirati, reinterpretirati i kroz reinterpretaciju oživjeti. Fotografski film i crno-bijele slike nestali su, u kalendarskom smislu, sasvim nedavno. Još u vrijeme kada je Kopčić po novinama pisao za vanjskopolitičke rubrike, većina objavljenih fotografija - ili možda i sve - reproducirana je u crno-bijeloj tehnici. Iako su članci već pisani na kompjuterima - kompjuterizacija novinskih redakcija odvila se do sredine devedesetih - proći će skoro i desetljeće prije nego što digitalni fotoaparati zamijene klasične, a digitalna fotoarhiva počne potiskivati papirnatu. Tek tada, oko preloma milenija, zbit će se povijesni kraj crno-bijele fotografije. Tada će jedan žanr prelaziti u svoju sljedeću, artificijelnu, elitističku, osamljeničku fazu. Slika će od sredstva komunikacije još jednom postajati artefakt. Crno-bijeloj fotografiji događat će se isto ono što se sto i pedeset godina ranije događalo portretnom slikarstvu.

         Krešo Kopčić je, naravno, svega toga svjestan. Da nije, nabavio bi digitalni aparat i slikao u boji. Ili bi s digitalnim aparatom snimao obezbojene slike. Istina, one nikada ne mogu biti stvarno crno-bijele, ali zar ne živimo u dobu surogata?

         Njegov pristup slici zapravo je vrlo klasičan. Snima geometrijske oblike koji izranjaju iz svakodnevice, puste gradske predjele, sjene, ulične svjetiljke u artificijelnim oblicima i poretku; rjeđe ulične žanr scene, slučajne prolaznike, obično leđima okrenute, a zbog nečega taj Kopčićev svijet djeluje pedeset, šezdeset godina stariji nego što u zbilji jest. To nema veze sa žanrom, tehnikom ili umjetnošću crno-bijele slike, radi se o snimateljevom oku, ono je odnekuda mnogo starije od vremena u kojemu snima.

         Krešo Kopčić još je po nečemu starinski, da ne kažemo starodrevan. On dolazi iz svijeta fotoamatera. Nekada, taj svijet bio je raskošan i širok: u svakoj je europskoj varošici postojao dom kulture, a u svakom domu kulture barem po jedan fotoklub. Vodio ga je profesionalni snimatelj, takozvani umjetnički fotograf ili novinski fotoreporter, koji je učenike istovremeno poučavao tehnici snimanja i razvijanja fotografija, kao i kompoziciji slike, stilu, sadržaju, pa i moralitetu fotografske snimke. Iz tog veličanstvenog diletantskog društva rađali su se, svako malo, i veliki fotografi. Danas, na hrvatskoj, ex-jugoslavenskoj, pa i europskoj sceni još uvijek se nađe takvih umjetnika, koji nisu studirali na filmskim akademijama, niti su učili zanat po novinskim redakcijama, nego su izronili iz mračnih komora amaterskih fotoklubova.

         Fotoamaterizam ubili su idioti. Ovi i oni. A nakon idiota stigli su i telefonski aparati koji u slobodno vrijeme snimaju i izrađuju slike. Tad, svi su postali fotografi i fotoamateri. Tad, nestalo je fotografije. Dogodilo se fotografiji prokletstvo iz onoga Miljkovićevog stiha. Poeziju će svi pisati. A kada unište poeziju, svi će fotografirati. Što je sljedeće?

         Krešo Kopčić možda ne živi mimo svog vremena, ali on sigurno snima i gleda mimo vremena. To je važno, i za njega i za vrijeme. Zahvaljujući njemu, vidimo kako u naše vrijeme izgleda crno-bijeli svijet. On je jedan od onih koji čuvaju i prenose žar jedne umjetnosti za vremena buduća, kada će svijet ponovo utonuti u blaženi mrak tamne komore.

 

Miljenko Jergović, književnik

u predgovoru knjige "Spectator"